Manifestacije

Maškare na Google Street View

U svojstvu Google Trusted Photographer snimio sam i objavio na Google Street View (Google Maps) panoramske fotografije 360 stupnjeva s motivima maškara i mesopusta. “Ludo” ili peto godišnje doba, kako ga mnogi nazivaju, završilo je na Pepelnicu spaljivanjem Pusta, ali ostale su panoramske 360 stupnjeva fotografije na Google Maps, odnosno Google Street View platformi, koje više od tisuća riječi svjedoče o stoljetnoj tradiciji žitelja sa šireg riječkog područja.

U niz manifestacija, koje se održavaju na širem riječkom području, uključeno je na tisuće ljudi, svih dobnih skupina. Maškare ponegdje započinju na sv. Tri kralja (6. siječnja), a drugdje, kao na Kastavštini, 17. siječnja, na blagdan sv. Antuna pustinjaka ili Antonju te traju do Pepelnice. Ophod zvončara Kastavštine uvršen je na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Međunarodni karneval u Rijeci vrhunac je maškara!

Istraživači narodnih običaja vjeruju da pojmovi karneval, odnosno mesopust i(li) pust dolaze od latinske uzrečice “carne vale” (zbogom meso), ali bez obzira na podrijetlo riječi, mesopust i poklade označavaju razdoblje prije posta (korizme), tj. doba odricanja od jedenja mesa. Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja.

Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske maškarane smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja. Halubajski zvončari, koji su najpoznatija skupina, zatvaraju svojim kolom i zaglušujućom zvonjavom Riječki karneval.

Postoje dvije predaje o postanku zvončara. Prema prvoj, zvončarske maske navlačili su stanovnici primorskog zaleđa kako bi zaplašili mongolske, a potom i turske čete koje su provaljivale u naše krajeve. Velika bitka između Hrvata i Mongola održana je 1242. godine na Grobničkom polju, a kronike bilježe kako je između 1420. i 1499. na tom području bilo devet turskih provala.

Kako bi izazvali paniku među osvajačima te pojačali dojam da su i brojčano nadmoćniji od protivnika, zvonjavom, vikom i prerušeni u nakazne maske, branitelji su se suprotstavljali napadačima na Grobničkom polju kraj Rijeke, gdje su se održavali bojevi. Od tih davnih dana polje je nazvano Grobničkim, jer je nakon niza bitaka na bojnome polju ostalo mnogo mrtvih, a kao spomen na te dane uveden je i običaj zvončarenja.

Pouzanih povijesnih izvora o boju s Mongolima nema, stoga je prema drugoj teoriji o nastanku zvončara običaj povezan s odlaskom pastira i njihovih stada na ispašu u planine. Prije nego što bi krenuli čuvari stada bi odjenuli životinjske kože, stavili na lice maske, a oko pojasa objesili praporce i prepustili se veselju.

Zvončarska odora služila je i kao zaštita od seoskih vještica, za koje se u ta mutna vremena daleke prošlosti vjerovalo da postoje, a “štrigama” su navodno nakon takva zvončarskog veselja bile oduzete njihove moći. U stvarnosti, moć vješticama oduzela je Marija Terezija 1756. godine, zabranivši vještičarenje, odnosno spaljivanje coprnica, bez njezine osobne caričine dozvole.

Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se u riječkom zaleđu održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih stanovnika sela, budućnost tog običaja je zajamčena.

Osim po načinu zvonjave, zvončarske skupine se međusobno razlikuju i po ruhu u koje se odijevaju. Svi zvončari na noge obuvaju crne čizme ili visoke teške cipele, a odijevaju bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava. Oko pasa vješaju tri zvona među kojima je jedno veliko, a dva su manja, ogrću se ovčjim krznom, a na glave stavljaju nakazne maske (poput Halubajaca) ili šešir bogato okićen “rožicama”.

I danas, kao i prije više stoljeća, svaki zvončar u rukama ima “baltu” ili “baćuku” – stilizirani buzdovan, ali od toga oružja nitko neće stradati, kao što će se malokoji promatrač zvončarske povorke uplašiti garavog momka prerušenog u vraga koji oko sebe prosipa pepeo.

Ispred svih ide žustar mladić s granom “majom” okićenom “rožicama” svih boja. Iza njega idu svirači s harmonikom i bubnjem. Potom idu zvončari kojima upravljaju “fešteri-kapoti”, upravitelji parade. A sasvim naprijed, kao i na samom začelju, stupaju “bariličari” s bačvicama punim vina, koje piju zvončari, ali i ljudi iz gledališta. Usprkos tome, zvončari nikad ne smiju biti pijani ili umorni.

Vrijednost mesopusnih običaja sačuvala se stoljećima stoga što smisao te svetkovine nije puki folklorni obrazac maski i plesa – obilazak domova, zaselaka i sela gdje domaćini zvončare časte vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule, presnac i olitu, tradicionalna primorska pusna jela – nego i duboko ukorijenjena navada kritičkog osvrtanja na društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na progrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja ne desetke tisuća ljudi u mjestima Hrvatskog promorja i zaleđa Rijeke.